Notice: Undefined variable: html in /home/sibenski/new/wp-content/plugins/wp-author-box-lite/core/functions.display.php on line 279

Zaista se lomim ovih dana oko toga kako pozitivno napisati nešto suvislo i ‘normalno’ jer odbijam biti kritičar ovog našeg napaćenog društva. Jednostavno želim tražiti u ljudima ono dobro i pozitivno, kao i sve pozitivno u životu ovog društva. Razmišljam tako i slušam svoje počesto kiselo nasmiješene kupce kako govore ‘Ne dao Bog većeg zla’ ili ‘Bit će bolje, valjda, sutra…jednom’.

I pitam se…

I mislim se ja tako, pritisnuta sve većim davanjima državi iako oni tvrde da nam smanjuju troškove, pa odbijam biti kritična i negativna. Odbijam se uvući u taj žrvanj pasivnosti jer sam svjesna da to nije način razmišljanja jednog poduzetnika. U glavi mi se vodi tisuću razgovora, tisuću kritika i isto toliko rješenja za ovu nevolju koja nas snađe. Vjerujem da se tako osjeća svaki poduzetnik u ovoj državi. Sa gotovo užasnutim pogledom ‘ćirim’ u svake vijesti jer samo tako mogu saznati za sve prekonoćne promijene zakona, a one dnevne možda mi knjigovođa prenese – ako uspije rastumačiti objašnjenje u Narodnim novinama. I odmah smišljam rješenje za još jedan udar na moje malo poduzeće. A onda misao ‘Do kad’ majke ti mile – ima li kraja ovome?’

Sa još većim užasom u očima gledam rijeku ljudi iz ‘velikog grada’ koji idu na zimovanja, na daleka putovanja, kako radosno pjevaju na kamenim ulicama Rima, kako se ‘zvjezdice’ kupaju na Baliju,dalekoj Kubi i pitam se… U kojem paralelnom svijetu ja živim? U mojoj poduzetničkoj glavi je matematika….Ako platim sve poreze, plaću djelatnici, obveze prema dobavljačima, najam prostora, sve komunalije, osnovne namirnice za kuću (muževa plaća pokriva ostatak kućnih računa) ostaje mi ništa. Sretna sam što sve to podmirim, što prodajem svoje čajeve i što nikome ne moram podnositi račune. Sretna sam što pošteno živim od svog rada i doživljavam sebe kao najveću budalu jer, eto zaboga, u ovom društvu poduzetnik ne smije zaraditi. To je grijeh! To je zabranjeno! Država se odmah dosjeti kako te može oporezovati ako zaradiš. I još ispadaš kao neki kriminalac ako si se usudio pomisliti da nešto zaradiš…Nema poduzetničke klime za investicije? A što je to može li mi itko objasniti?

I opet se pitam odakle tim ljudima sa televizije novci za zimovanja i slikanje sa plaža Balija i daleke Kube?

Misli pozitivno, misli na svoje poduzeće, vlade se mijenjaju, propisi se mijenjaju, a ti još uvijek stojiš na istom mjestu, s kojom borom više na svom licu (obično u zoni čela), živi pošteno i časno. Nemoj posustati unatoč jasnoj poruci da si premali kako bi ti netko opraštao dugove, nemoj odustati i predati se ako misliš da imaš dobar temelj za dalje. Budi svjež, pozitivan, ne osvrći se unazad, nemaš vremena za to. Misli na svoju budućnost i pokušaj djelovati pozitivno na svoju okolinu…

I dalje se mučim kako napisati nešto pozitivno jer odbijam razmišljati negativno, kada mi uđe u čajoteku jedna gospođa sva nasmijana, raspoložena i veli mi ‘Ajme gospođo spasila si me! Popravilo mi se željezo od onog šta si mi dala.’

A ja isto tako nasmijana pomislim ‘eto to je to šta mene drži normalnom u ovim bidnim vrimenima’. Male stvari te guraju naprid, topla ljudska riječ i osmjeh, nečija zahvalnost za tvoj trud i znanje. Biti će novih vlada (odbijam riječ VLAST jer nije mene nitko vlasnik ako sam glasala za njega da sjedne na nekakvu stolicu)i biti će još ‘po zadnji put reformi i oštrih rezova’ – uopće ne dvojim da će to opet preko leđa nas ‘malih’ (i ova mi doktrina užasno smeta jer želim da mi netko pojasni definiciju što to znači ‘veliki’ a što ‘mali’ čovjek) i bit će još nekih ‘palih’ ministara…

I po zadnji se put pitam do kada? Mislim pozitivno i želim vjerovati da će se ‘poduzetnička klima’ promijeniti i da ćemo konačno dozvoliti da nas cijeli svijet kupi, da ćemo izvesti sve naše najpametnije mlade ljude, da će ruže procvjetati na vrhu vulkana, da će svemirci okupirati našu poduzetnički zonu na Podima i tamo napraviti spejs šatl za daleku nam bratsku galaksiju Andromedu. U sve ja to vjerujem jer mi je tako život ljepši.

U što još sve vjerujem napisat ću kada opet osvanem s još većim troškovima u poslovanju i kada se konačno uvjerim da ne moram plaćati Obrtničku komoru.

PIŠE: Edita Radman

Čajoteka Svijet Čaja

Šibenik

www.cajoteka.com.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.