Notice: Undefined variable: html in /home/sibenski/new/wp-content/plugins/wp-author-box-lite/core/functions.display.php on line 279

Jedan od boljih prošlogodišnjih filmova, koji je poharao nezavisne festivale poput onog najpoznatijeg u Americi, Sundance Roberta Redforda, trebao je biti Whiplash, drama o mladom jazz bubnjaru koji želi postati jedan od najvećih u povijesti, te njegovom psihotičnom učitelju, koji također misli da je mali odličan, ali mu to pokazuje na vrlo okrutan i morbidan način. Najprije, radi se o odličnom režiranom filmu, punom tempa, a gluma dva glavna junaka je izvrsna, osobito mi je drago za J.K. Simmonsa, najpoznatijeg kao brutalnog nacista iz serije OZ, što je dobio Oscara.
Ali, u filmu nešto bitno šteka. Šteka što je sam jazz, kojeg ljudi, pa i ja, obično doživljavaju kao ozbiljnu glazbu, ali ipak opuštenu i punu improvizacija, u Wiplashu prikazan kao teška tortura, čini se kako bi se lakše bilo pripremiti za fight s Mirkom Filipovićem nego li naučiti svirati bubanj u In the Mood Glenna Millera. Dapače, cijela ta tortura i treninzi mladog orkestra više je podsjećala na Full Metal Jacket Stanleya Kubrika. S tim da je u Kubrikovom filmu jasno da momci idu u rat, a u Wiplashu idu na jazz koncert. Malo mi je sve to skupa bilo previše, ne mogu ni zamisliti da u današnje vrijeme još prolaze takve ‘edukativne’ metode. I još nešto, nema tu ni puno glazbe, ponavlja se tek tri songa, među njima i Wiplash, ako mislite da ćete uživati u glazbi, grdno se varate. Dojma sam da se više radi o sportskom filmu, nego li i o glazbenom, želi nam se pokazati da je svaki trening isti. Nije me baš uvjerilo. U svakom slučaju, film vrijedi pogledati, ako zbog ničeh drugog, onda zbog dva zbilja briljantna glumca. Odlično režijski i glumački, ali ipak ne drži vodu.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.