Notice: Undefined variable: html in /home/sibenski/new/wp-content/plugins/wp-author-box-lite/core/functions.display.php on line 279

Neki dan sam napravila nešto što nije baš za pohvaliti se, ali o čemu bih danas pisala da se to nije dogodilo?

Naime, svjesno sam uzela (da ne kažem ukrala) jednoj osobi nešto kako bih joj pokazala kakav je to osjećaj kada je nešto samo tvoje, to nešto ti je stvarno potrebno, a netko ti to isto bez ikakvog prava prisvaja i oduzima.

Jesam li postigla to što sam htjela? Nisam. Štoviše, ta se osoba pokazala u još ružnijem svijetlu i izdanju. Jesam li se osjećala bolje nakon toga? Ne.  Još sam i zubobolju u glavi i srcu dobila.

Hoće li takva osoba iz ovoga nešto naučiti? Teško, ali ja sam zato nešto konačno naučila. Da se ljudi dijele na dobre i loše, a ja nisam ništa bolja ako sam sebi dopustila da me loš čovjek učini istim takvim kao što je on.

IZ HRVATSKOG LEKSIKONA: mizerija (lat.). 1. Bijeda, nevolja, oskudica. 2. preneseno značenje: osoba vrijedna prezira.

Nema veće mizerije od ljudi koji svojim djelatnicima mjesecima ne isplaćuju plaće koje su svojim radom zavrijedili dobiti, a ni većeg čuda od činjenice da pritom većina njih uspijeva mirno spavati. To su one plaće koje ionako u našoj državi nisu bog zna kakve. Onaj novac za koji ONI umisle da je njihov, a to nije. One plaće zbog kojih se u RH obično crvene i srame oni koji ih ne dobiju, dok istovremeno oni koji ih ne isplaćuju mirno spavaju, u crkvama zauzimaju prve redove, voze svoje autine i besramno obilaze trgovačke centre.

To su ljudi koji su doktorirali školu istovremenog laganja i gledanja u oči. Osobe prema kojima ništa ne zaslužuje imati onaj tko je zaslužan za sve ono što imaju oni. Ljudi koji dopuštaju da njihova djeca u trenucima kada do nekog incidenta dođe, jer jednom se i to mora dogoditi, sjede kraj njih, gledaju ih, upijaju, slušaju i od njih uče. Uče kako da jednoga dana budu isti takvi.

To su ujedno i oni najsiromašniji ljudi. Govorim naravno, i dalje o tim poslodavcima, unatoč tome da ovi drugi u tim slučajevima često nemaju što jesti.

Jer uzalud ti pun novčanik, frižider i želudac ako ti je duša prazna.

Istina je da se ništa u životu, pa ni ovo, ne može riješiti silom, ali jedno uvijek možemo i trebamo. Doći i uljudno ‘podsjetiti’ svoje nadređene da nam je naša plaća potrebna za život. Da moramo od nečega nahraniti našu djecu. Da moramo od nečega platiti račune.

Nekad upali, nekad nažalost ne. Neki će možda reći i da sam premlada da bih uopće znala kako je to, ali imala sam potrebu dodati i ovo obzirom da sam se nažalost već nagledala onih koji su po godinama i iskustvu od mene i trostruko stariji, a lakše im je šutjeti i  čekati, umjesto tražiti ono što im pripada.

Ovakve poslodavce često pogrešno nazivamo većima od sebe, a sebe u tom slučaju smatramo malima. To je apsolutno krivo. Jer nitko nije sebe učinio većim, tako što je drugog činio malim. Pustimo njih neka misle da su veliki. Kad im je već prazna duša, neka ih barem to učini prividno bogatima.

A sebi nemojmo dopuštati da nas uvjere kako su oni od nas napravili nekoga i nešto. Netko i nešto možemo postati samo svojim radom i najgore je svakoga u tu ladicu trpati. Naime, primijetih da često ‘netko i nešto’ poistovjećujemo sa ‘ništa’. Obična dva samoglasnika prave veliku razliku.

Temelj pravog uspjeha je ljubav, a ne laž. U svemu.

Iz korijena ljubavi može izaći samo dobro. I od tog umijeća ništa nije lakše. A istovremeno, čini se, nekima ništa od toga nije teže. Zar ćemo takve stvarno i dalje nazivati uspješnima, bogatima i od sebe većima?

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.