Notice: Undefined variable: html in /home/sibenski/new/wp-content/plugins/wp-author-box-lite/core/functions.display.php on line 279

Ako ima netko da to još ne zna, hrvatsku javnost jučer je potresla vijest o smrti poznatog kvizomana Mirka Miočića. Zbog jednog neopreznog novinara koji je netočnu informaciju bez da je dobro i iz više izvora provjeri, u to su povjerovali i brojni kolege koji su to munjevitom brzinom prošerali na svoje portale.

A tek kad se po hrvatskim fejsbucima počelo tugovati, onda je nastala prava panika – Mirko je, naime, živ.

U tom trenutku, u tipično hrvatskom stilu, kao da je postalo manje važno jel živ il nije. Jer nama nema ništa draže i slađe od toga kad netko napravi, oprostit ćete mi na izrazu, sranje! I eto, to je naše realno duševno stanje. Odma udri po njemu. Da se ne zaboravi! Jer čoviku koji je taj dan napravija veliku grešku sigurno nije dovoljno teško i samome, pa ajmo ga i mi još malo štracat i vriđat. Mi ljudi smo vrh.

Još kad je to bezgrešni robot novinar, kud ćeš boljeg materijala. Ionako nam ti novinari idu na nerve, pa s vrimena na vrime volimo dobit potvrdu da danas svatko može bit novinar. Jer ako si čovik koji radi i griši, ne moš bit novinar i vozi. Šta nas briga koliko si dobrih stvari napravija prije toga. To nas i ne zanima. Dobre stvari i ne čitamo. Danas si sve to ionako bacija u vitar svojom neopreznošću, neupućenošću i glupošću. Sve smo slikali mobitelom. Moš ti brisat članak kolko oš, ali dokazi su tu.

A šta je u međuvremenu radija Mirko koji je, Bogu hvala, živ?

Ne poznajem čovjeka, ali nekako imam filing da su svi bili ljuti više od njega kojeg su mrtvim proglasili. Sigurna sam da je taj čovjek to također komentirao i čudio se, ali da je na tome i ostalo. Možda mu je čak i bilo drago kad je vidio koliko je zapravo omiljen i koliko ga ljudi još žele na ekranima gledati. Tko zna?

Uvjerena sam da barba Mirko koji se bori s bolešću i želi biti živ nema vrimena za osuđivanje drugih.

Jer pravi ljudski karakter i čovjekova veličina ogledaju se upravo u ovakvim situacijama. Kad u životu imaš dovoljno zidova koje tek trebaš preskočiti, ne ostaje ti baš previše vremena (ni želje!) graditi nove. Kad vodiš dovoljno bitki, ne pronalaziš smisla u izazivanju novih ratova.

Došlo vrijeme da može svatko biti novinar, istina. Ali nikako da dođe vrijeme da se tuđoj grešci  začudimo, nasmijemo, prokomentiramo, svi skupa nešto iz toga naučimo, a na kraju priznamo da u našoj državi, osim brzopletih novinara, ima i puno težih slučajeva – u svakom pogledu nepodobnih kadrova. I ljudskih duša.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.