Notice: Undefined variable: html in /home/sibenski/new/wp-content/plugins/wp-author-box-lite/core/functions.display.php on line 279

Hit seriju ‘Černobil’ malo tko je propustio, a Ljubo Runjić, profesor na šibenskom Veleučilištu i zaljubljenik u putovanja, nije htio propustiti jedinstvenu priliku da to mjesto vidi uživo. Naime, tijekom jednog poslovnog putovanja u listopadu prošle godine, mogao je birati hoće li posjetiti Ukrajinske manastire ili Černobil, a nakon nekoliko dana razmišljanja, odluka je pala.

– Moram biti iskren, bilo me je strah i prijavio sam se za posjet manastirima. Sedam dana mi je trebalo da promjenim mišljenje. Čitao sam sve i svašta o Černobilu, kako to izgleda, kolika je radijacija, kada su počele turističke ture i nije mi bilo svejedno – počinje priču Runjić.

Jedini način za dolazak u Černobil je iz grada Slavutych, koji je udaljen svega pedesetak kilometara. Kako nam priča Runjić, radi se o tridesetak godina starom gradu u kojeg su bili premješteni svi radnici nakon eksplozije.

– Sjeli smo u vlak koji je vozio preko Bjelorusije i stigli u Černobil. Moram kazati kako tim vlakom na posao iz Slavutycha tamo stiže i dvije tisuće radnika koji još uvijek rade u Černobilu, na dekomisiji same elektrane. U grupi nas je bilo dvanaest, tura je oko dvjestotinjak dolara i uključuje razgledavanje elektrane i grada duhova uz pratnju vodiča, te ručak u elektrani. Osjećao sam se vrlo nelagodno kada sam trebao izaći iz vlaka, iako sam znao da radijacija nije toliko jaka – kaže i objašnjava kako su potom krenuli prema autobusu.

Zapušteni autobusi, stroga kontrola, vojska, punktovi na kojima se prijavljujete, sve je zastrašujuće.

– Odmah u startu vas traže sve dokumente i to vam već stvara nervozu. Nema osmijeha, samo strah i trema. Ne čuje se ništa, tišina je zaglušujuća. Vidjeli bi tu i tamo poneku životinju, ne sjećam se jesam li čuo pticu. Išao sam u listopadu, pa je uz opadanje lišća i smeđe boje drveća, grad duhova poprimio još sumorniju notu. Iz zgrada rastu stabla visoka po  metara, apokaliptični prizori u kojima mi je jako teško bilo zamisliti da su ljudi tu nekoć živjeli – govori.

Potom je uslijedilo razgledavanje nuklearne elektrane, odnosno prva tri reaktora, a posjetili su i kontrolnu sobu trećeg reaktora.

– Dali su nam bijelu kecelju, plastične navlake za cipele i masku za lice te kapu. Vrlo mali efekt, ali makar prividna sigurnost, bolje išta nego ništa. Kada smo iz trećeg reaktora krenuli prema četvrtom, situacija je bila zastrašujuća. Naime, četvrti reaktor s tri je strane obložen sarkofagom, a zid koji spaja treći i četvrti reaktor je star. Suputnici su imali Geigerov brojač, koji je za vrijeme cijelog izleta pokazivao vrlo male doze radijacije. No, kada smo došli do tog zida gdje smo našeg vodiča slušali kako priča o žrtvama Černobila, brojač je poludio i počeo pištati. Vodič je pričao, mi smo se svi lagano udaljavali, a vodič je ostao sam – smije se.

U Černobilu im je bio pripremljen i ručak.

– Vodiči su nas uvjerili kako se sva hrana doprema vlakom iz Kijeva, i to vakumirana. Jeli smo juhu, meso s prilogom te krafne. Sve smo pojeli, pa šta bude da bude. Posjetili smo i jedan muzej gdje so razgledali maketu elektrane, a zatim je na red došao i Pripjat – priča.

Tamo nisu smjeli ništa dodirnuti niti napuštati ‘utabane’ staze.

– Na ulazu u grad je vojska, a moram napomenuti da su ga u nekoliko godina nakon nuklearne katastrofe ćesto ‘posjećivali’ i pljačkaši. Obišli smo gradske ulice, neke zgrade i stadion koji je trebao biti otvoren par dana nakon eksplozije. Sve je ostalo tako kako je bilo. Možda je najzanimljiviji taj dječji lunapark, baš onakav kakav je bio 1986. godine. On je doista simbol tog prekinutog života – govori.

 

Zonu isključenja nitko ne smije napustiti ako nije prošao sigurnosnu provjeru.

– Mjeri se zona radijacije, a ako ste kontaminirani, ne smijete je napustiti. Svi smo je prošli, ali i tu smo osjećali strah – kaže.

Tura je trajala otprilike sedam sati, a prva stvar koju je učinio nakon što se vratio u hotel je vrlo zanimljiva.

– Skinuo sam sve što sam nosio tog dana, sve zamotao u najlon i bacio u smeće. Nisam se htio kockati, nisam bio siguran hoće li se isprati sve radioaktivne čestice. Zapravo sam slijedio primjer vodiča koji je napravio isto u trenutku ulaska u vlak – pojašnjava Ljubo.

Pitali smo ga hoće li nekad u budućnosti ponovo otići u Černobil.

– Ponovo otić u Černobil? Imam o čemu pričati prijateljima i mislim da je jednom bilo sasvim dovoljno – zaključuje.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.