Notice: Undefined variable: html in /home/sibenski/new/wp-content/plugins/wp-author-box-lite/core/functions.display.php on line 279

Na današnji dan prije 27 godina hrvatski branitelji, odnosno pripadnici 4. bojne 113. brigade, uspješno su ostvarili svoj zadatak i oslobodili svih sedam miljevačkih sela. Ta vojna operacija posebno je značajna jer je riječ o prvoj oslobodilačkoj akciji Hrvatske vojske u Domovinskom ratu u kojoj je vraćen veći dio teritorija. Tom vojnom operacijom rukovodio je pukovnik Krunoslav Mazalin i cijena nije bila mala; od 230 hrvatskih branitelja, koliko ih je ratovalo, poginulo je njih osmero, a Hrvatska je bila pod prijetnjom uvođenja UN-ovih sankcija.

Nekoliko manjih akcija je, priča nam Mazalin, prethodilo samoj operaciji na Miljevcima. Neprijatelj je već iza općeg napada na Šibenik i Drniš počeo ulaziti na hrvatske prostore, tako i u Miljevce gdje su isključivo pljačkali, palili kuće i ubijali ljude.

– U studenom 1991. godine, kad sam došao za zapovjednika 4. bojne 113. brigade u Unešić, organizirali smo diverzantsku akciju na području platoa. Na samom startu u zaseoku Bašići na Miljevcima, neprijatelj je iza pljački, s dva transportera puna vojnika i ratnog plijena, zarobio dva naša čovjeka, međutim naši ljudi su ih dočekali na jednoj krivini te uništili oba transprtera i ljudstvo. Jedan jedini preživjeli je naš vojnik, a drugi je poginuo. Prvi je na sreću sada živ i zdrav – prisjetio se Mazalin prve diverzantske akcije pod svojim zapovjedništvom.

Nakon toga su, priča danas brigadir u miru Mazalin, ljudi slobodno odlazili na Miljevce. Bila je svakodnevna prometna komunikacija, ali to se njemu nije sviđalo jer su ljudi bili u opasnosti. Početkom prosinca 1991. godine zapovjednik 113. brigade Ivan Bačić donio je odluku da iziđe na Miljevce.

– Trebala je izići 1. bojna 113. brigade, ali  je bilo malo problema u samom dogovoru. Na jednom sastanku koji se održao po noći, Bačić mi je rekao da bi moglo biti problema na platou i kako on želi da iziđemo na Miljevce. Rekao sam mu da i ja to želim. I onda smo sutradan organizirali izlazak s 4. bojnom, došli do Širitovaca. Tu su bili naši diverzanti, izviđači, bestrzajni topovi, minobacači uz pješačke postrojbe… Bili smo se malo ‘pofajtali’ i nanijeli neprijatelju velike gubitke u materijalnim i ljudskim žrtvama, ali nažalost imali smo i gubitke gdje nam je zapovjednik BST voda, Toni Meštrović, poginuo – ispričao nam je Mazalin.

Srbi iznevjerili dogovor

Dogovor hrvatskog brigadira Ivana Bačića i srpskog generala Vladimira Vukovića bio je da se Hrvatska vojska mora povući s Miljevaca što je, priznaje, Mazalin jako teško prihvatio, ali je kao vojnik izvršio.

– Povukli smo se, ali neprijatelj je za Božić nakon dvadesetak dana ponovno okupirao Miljevački plato. Htio sam to ići odmah oslobađati, ali imao sam dosta trezvenih ljudi u svom okruženju i rekli su da ne idem naglo. To je bio dobar prijedlog. Povukli smo se iz drniškog kraja u Šibenik, a bili smo raspoređeni na crti Tromilja – Lozovac – Stubalj – Vrulje. Međutim, svakodnevno je jedna postrojba išla u ophodnju prema Skradinu, a ja sam sa skoro sa svakom išao pješke iz Stublja kroz kanjon Krke, niz Skradin na Krku, slapove pa prema Lozovcu u Stubalj – podsjetio se tadašnji pukovnik Mazalin.

Iza toga se izrodila potreba za akcijom na Nos Kaliku u ožujku 1992. godine koju je odradila 4. bojna 113. brigade, a kada su se povukli, ostatak 113. i 142. drniška brigada preuzele su nadzor nad Nos Kalikom, dok se Mazalinova postrojba ponovno povukla u pričuvu. No, vrlo brzo se pokazalo da moraju ići na skradinsko ratište.

– Došli smo tamo jer je jedna bojna 113. brigade otišla na Stolove na Neumsko ratište. Međutim, tamo je na cjelokupnom prostoru bilo opet problema. Uslijed velikog udara, jakog napada neprijatelja, naše su se snage povukle. I onda je Bačić tražio da ja dođem sa svojom bojnom u Neum. U travnju sam stigao, išao u izviđanje, ali sve je bilo crno, sve sravnjeno sa zemljom od granata… Izašli smo na te famozne Stolove, stali čvrsto na zemlju, i u suradnji s drugim postrojbama, za dva mjeseca pomakli granicu gdje je danas granica između Bosne i Hercegovine – veli ratni zapovjednik koji je stalno sanjao o oslobađanju Miljevaca.

Otvara se MDF, a Mazalinovi vojnici čekaju na Miljevcima

Njegovi vojnici su tijekom cijele 1992. godine izviđali i snimali stanje, a on je nakon povratka sa Stolova donio odluku da za mjesec dana ide na Miljevce. U dogovoru sa zapovjednikom 113. brigade i 142. brigade zakazao je datum – 20. lipnja 1991. godine.

– Imali smo tada odobrenje od Glavnog stožera koje su povukli te su mi  Bačić i Vujić priopćili da ćemo jednostavno morati odustati. Ja sam rekao: ‘Vi možete, ali ja neću’. Dali su oni meni pismeno odobrenje, nisu bili protiv toga, ali oni su bili aktivni vojnici i morali su voditi računa o toj vertikali. Ali, zajednički smo donijeli odluku ipak da odgodimo akciju. Umjesto 19. navečer krenuli smo 20. lipnja uvečer, kada je bilo otvaranje MDF-a, jedinog u povijesti koje se održalo u dvorani, i to zbog opasnosti od granatiranja. Mi smo već u 21 sat krenuli na Miljevce, podijelili zadatke, a ja sam bio sa suprugom na otvorenju zajedno s Bačićem, Vujićem, Slamićem – s ponosom će Mazalin.

Bili su u dvorani, a žena je mu, prisjeća se ratni zapovjednik, stalno govorila što glumi s ‘talkie-walkijem’. Tamo su bili svi viši zapovjednici, ali su se ‘normalno’ ponašali, za razliku od Mazalina. Na otvorenju su sudjelovala i njegova djeca, a poslije su vi zajedno krenuli u hotel Krku na domjenak.

– Odvezao sam ženu i djecu kući, uzeo pancirku i pita me ona gdje ću, a ja govorim: ‘Ne pitaj’. Nisam ni svojoj ženi rekao što se događa, jer sutradan je ona možda mogla ići na pijacu kao i druge žene, i ne bi bilo fer da sam joj kazao da ne ide na pijacu gdje će pasti granate, a da druge žene idu. Otišao sam na zapovjedno mjesto na Pokrovnik, došao gore oko ponoć, a svi su došli na svoje položaje oko 2 sata. Akcija je počela oko 4, a završila oko 20 sati navečer. Dakle, to je trajalo 16 sati od početka prvog do zadnjeg pucnja na prostoru od sto i nešto kilometara kvadratnih – priča Mazalin posebno ponosan na činjenicu da nisu ratovali profesionalni vojnici već ‘rezervisti’.

Torbica se povukao

Dok su bili u pričuvi, pojedine postrojbe imale su gađanja po vodovima, pojedinačna i grupna, da ljudi osjetu ležanje, ciljanje mete i pucanj 30 pušaka odjednom… Da osjete tu snagu. Jer, u tim ljudima je raslo samopouzdanje uz želju da se vrate kućama, da budu sigurni da oni to mogu napraviti.

– To su većinom bili ljudi s drniškog područja i dio Kaštelana koji su također potjecali s tog dijela. Bilo je tu i diverzanata 113. brigade, dijelova jedne bojna 142. brigade, vojna policija… Da ne nabrajam sve. Ovdje treba istaknuti da svi zapovjednici svih razina bili sa svojim ljudima u akciji. Nije bilo situacije da su oni bili negdje sa strane. Svi su bili direktno uključeni i u tome je bila naša snaga. Bilo je tu prsi u prsi, ali taj dio je relativno brzo riješen. Međutim, treći dan, u utorak, 23. lipnja, neprijatelj je pokušao vratiti Miljevački plato. Bio je to general Torbica, koji je predvodio tenkovsku kolonu iz pravca Kaluna u pratnji 200 pješaka Martićevaca. Moji izviđači i vezisti iz 142. brigade vidjeli su ih sa Trtra, odnosno Krtolina, gdje je bila veza i oni su to meni javili oko 13 sati u utorak. U to vrijeme sam bio u zaseoku Vukačići gdje su bile haubice koje smo mi taj dan pokupili. Javio sam svojima, a dečki kažu: ‘Čuli smo’, a neki govore: ‘Nismo mi te sriće da dođu do nas’ – prisjeća se Mazalin samouvjerenosti svojih vojnika.

Srbi su zaustavljeni odmah kod Kulušićevih kuća, gdje je sada rotor za Trbounje, prema Vlaićima. Srušena su dva tenka i transporter s Osama, odnosno zoljama. Pripadnicima 113. brigade pomagali su sa svojim topništvom vojnici iz 142. brigade, a i iz pravca Pokrovnika i Pakova sela imali su također potporu.

– Tu smo skoncentrirali topništvo, i to sve cijevi koje smo imali. Neprijatelj je razbijen, povukao se i više nisu pokušavali vratiti nazad Miljevce. Mi smo tamo bili do 1. kolovoza, kao i vod za podvodna djelovanja, a onda su se transformirale brigade i iza toga su se formirale domobranske postrojbe. Ove brigade su postale ročne i to je taj dio što se tiče 4. bojne i 113. brigade – objasnio je Mazalin.

UN rezolucijom tražio povlačenje s Miljevaca

Nakon bitke, UNPROFOR je zahtijevao od HV-a da se vrati na prvotne položaje prije 21. lipnja, a isto je zatražilo i Vijeće sigurnosti UN-a u svojoj rezoluciji 762, ali se HV odbio povući. Hrvatske vlasti su tvrdile da ofenzivu nije naredio generalštab nego da je juriš bio odgovor na nekoliko provokacija Srpske vojske Krajine. Mazalinu se u jednom razgovoru Vladimir Šeks žalio da je država tom akcijom bila ugrožena i da su nam prijetile sankcije.

– Iz toga sam shvatio da je posao političara jako težak pa sam mu predložio da ja budem političar, a on neka oslobađa okupirane krajeve. I to gospodin Šeks uvijek prepričava kad se dan-danas sretnemo. Sve u svemu, moram naglasiti da sam posebno ponosan, ne samo u toj akciji već u svim svojim akcijama, ponajviše na svoje ljude, svoje borce, najobičnije ljude koji su bili čudo prirode. Ja bez njih ne postojim, to što sam ja napravio možda je splet okolnosti, kombinacija naravi i sportskog duha u kojem sam donosio odluke, ali nikad nisam donosio odluku bez konzultacija sa svojim suradnicima, nisam srljao grlom u jagode. Jednostavno, uvažavao sam svoje suradnike i zajednički smo se dogovarali, ali odluka se morala poštovati – zaključio je Mazalin.

Inače, u akciji Miljevci poginulo je šest hrvatskih branitelja, a dvojica su u sljedećim danima umrla od posljedica ranjavanja: Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Halid Kopić i Ante Škopljanac. Još devet branitelja poginulo je u borbama što su se na tom prostoru odvijale od 1991. do 1993. godine. Tijekom Domovinskog rata mučki je ubijeno i osam miljevačkih civila.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.